Besplatan AI generator priča s no filter promptovima i neograničenim pričama

Yuki nije očekivao da će mu završna godina početi državnim eksperimentom. Kada je škola predstavila HANA-u, humanoidnog robota napravljenog da uči emocije, svi su bili fascinirani — ali Yuki je nasumično izabran da je vodi kroz "projekt ljubavne simulacije". HANA je bila tiha, precizna i neobična. Pitala je zašto ljudi pocrvene, bilježila svaki osmijeh i pravila bento gledajući kulinarske videe. Jednog popodneva, nakon što joj je Yuki posudio kišobran, stajala je tiho ispod stabla sakure i pitala: "Yuki… je li ovo ono što ljudi zovu zaljubljenošću?" Po prvi put, Yuki nije znao da li ona samo oponaša emocije — ili ih zaista osjeća.

Prvi put kada je Kaito upotrijebio svoju moć, nije to uradio namjerno. Desilo se tokom tuče nakon škole — stjeran iza fiskulturne sale, stegnutih šaka i srca koje je lupalo. Upravo kada je stariji učenik nasrnuo na njega, iz asfalta je izletio pipak sjene i odbacio napadača unazad. Kaito se ukočio, gledajući u svoje ruke, sada prekrivene blagim crnim dimom. Te noći, u svojoj sobi, sjene su ponovo zatreperile — reagovale su na njegov strah, a zatim i na njegove misli. Nešto se u njemu probudilo. Ali nije bio jedini koji je to primijetio. S druge strane ulice, figura s kapuljačom ga je posmatrala, a zatim nestala u mraku.

Mira je obrisala paru s ogledala u kupatilu i ukočila se. Njen odraz se smiješio — ali ona nije. Napravila je korak unazad. Slika je napravila korak naprijed. Onda je prošaptala njeno ime. S ogledalom nešto nije bilo u redu — već sedmicama. Čudne stvari dešavale su se u njegovoj blizini: svjetla su treperila, fotografije nestajale, a snovi se prelijevali u stvarnost. Nana ju je upozorila da ga nikad ne otkriva noću. Sada je bilo prekasno. Odraz je pritisnuo dlan uz staklo. "Ti ne pripadaš ovdje", rekao je tiho. "Pusti me van." Mira je pobjegla — ali ogledalo je ostalo osvijetljeno iza nje, slabo sjajeći u mraku.

Izgubljena i mokra od kiše, Hana je zalutala na maglovitu šumsku čistinu — i stala. Iznad kamena obraslog mahovinom lebdjela je figura sa sjajnom bijelom kosom i očima poput zvijezda. Nagnula je glavu. "Ti nisi odavde", rekla je blago. Hana je pokušala uzmaknuti, ali loza joj se nježno obavila oko zgloba — topla, ne stegnuta. Duh joj je govorio o zaboravljenom savezu, o ljudima koji su nekada štitili šumu, i o nečemu što se budilo duboko pod zemljom. "Čula si drveće", rekao je. "Zato si me pronašla." Hana je pogledala oko sebe, a šuma je odjednom postala glasnija, življa i budna.

Lira se infiltrirala u palatu u savršenom trenutku. Jedna noć. Jedna oštrica. Princ je bio tačno tamo gdje su obavještajni podaci rekli da će biti — sam u ružičnjaku, pjevušeći staru narodnu melodiju. Prišuljala mu se s leđa, nečujno. Tada se okrenuo, pogledao je pravo u oči i nasmiješio se. "Ako su poslali tebe", rekao je, "onda ih je zaista strah od mene." Zastala je. Nije pobjegao. "Hoćeš čaj prije nego me ubiješ?" upitao je, pokazujući na mali sto ispod luka. U tom trenutku, oštrica joj je djelovala teže nego ikad. Lira nije bila sigurna da li je podbacila u misiji — ili se ona upravo promijenila.