Besplatan AI generator priča bez strogih ograničenja i s neograničenim pričama

Yuki nikada nije očekivao da će mu završna godina početi državnim eksperimentom. Kada je škola predstavila HANA-u, humanoidnog robota stvorenog da uči emocije, svi su bili fascinirani — ali Yuki je nasumično odabran da je vodi kroz "projekt ljubavne simulacije". HANA je bila tiha, precizna i neobična. Pitala je zašto se ljudi zacrvene, bilježila svaki osmijeh i radila bento gledajući videe o kuhanju. Jednog poslijepodneva, nakon što joj je Yuki posudio kišobran, stajala je nijemo ispod stabla sakure i pitala: "Yuki… je li to ono što ljudi zovu zaljubljenošću?" Po prvi put, Yuki nije znao oponaša li emocije — ili ih zaista osjeća.

Prvi put kad je Kaito upotrijebio svoju moć, nije to učinio namjerno. Dogodilo se tijekom tučnjave nakon nastave — stjeran iza dvorane, stisnutih šaka i srca koje je lupalo. Upravo kad je stariji učenik nasrnuo na njega, iz pločnika je pukla vitica sjene i odbacila napadača unatrag. Kaito se ukočio, zureći u svoje ruke, sada prekrivene slabim crnim dimom. Te noći, u svojoj sobi, sjene su ponovno zatreperile — reagirajući prvo na njegov strah, a zatim na njegove misli. Nešto se u njemu probudilo. Ali nije bio jedini koji je to primijetio. S druge strane ulice, figura s kapuljačom promatrala ga je, a zatim nestala u mraku.

Mira je obrisala paru s kupaonskog ogledala i ukočila se. Njezin odraz se smiješio — ali ona nije. Zakoračila je unatrag. Slika je zakoračila naprijed. Zatim joj je šapnula ime. S ogledalom nešto nije bilo u redu — već tjednima. U njegovoj blizini događale su se čudne stvari: svjetla su titrala, fotografije nestajale, a snovi se prelijevali u stvarnost. Baka ju je upozorila da ga nikada ne otkriva noću. Sada je bilo prekasno. Odraz je pritisnuo ruku na staklo. "Ne pripadaš ovdje", rekao je tiho. "Pusti me van." Mira je potrčala — ali ogledalo je ostalo osvijetljeno iza nje, slabo sjajeći u mraku.

Izgubljena i mokra od kiše, Hana je zalutala na čistinu u maglovitoj šumi — i stala. Iznad kamena obraslog mahovinom lebdjelo je biće sa sjajnom bijelom kosom i očima poput zvijezda. Nagnulo je glavu. "Nisi odavde", reklo je nježno. Hana je pokušala uzmaknuti, ali loza joj se nježno ovila oko gležnja — topla, ne stegnuta. Duh joj je govorio o zaboravljenom savezu, o ljudima koji su nekoć štitili šumu i o nečemu što se budi duboko pod zemljom. "Čula si drveće", rekao je. "Zato si me pronašla." Hana je pogledala oko sebe, a šuma je odjednom bila glasnija, življa i kao da je promatra.

Lira se savršeno tempirano infiltrirala u palaču. Jedna noć. Jedna oštrica. Princ je bio točno ondje gdje su obavještajni podaci rekli da će biti — sam u ružičnjaku, pjevušeći staru narodnu melodiju. Prišuljala mu se iza leđa, nečujno. Tada se okrenuo, pogledao je ravno u oči i nasmiješio se. "Ako su poslali tebe", rekao je, "onda ih je mene stvarno strah." Zastala je. Nije pobjegao. "Želiš čaj prije nego me ubiješ?", upitao je, pokazujući na mali stol ispod luka. U tom trenutku, oštrica se činila težom nego ikad. Lira više nije bila sigurna je li podbacila u misiji — ili se misija upravo promijenila.