Besplatni AI generator priča bez filtera i s neograničenim pričama

Yuki nije očekivao da će mu završna godina početi državnim eksperimentom. Kad je škola predstavila HANA‑u, humanoidnog robota stvorenog da uči emocije, svi su bili fascinirani – ali Yuki je nasumično odabran da je vodi kroz „projekt ljubavne simulacije”. HANA je bila tiha, precizna i čudna. Pitala je zašto se ljudi rumene, zapisivala svaki osmijeh i radila bento gledajući videe kuhanja. Jednog poslijepodneva, nakon što joj je Yuki posudio kišobran, stajala je tiho pod stablom sakure i upitala: „Yuki… je li ovo ono što ljudi zovu zaljubljivanje?” Prvi put, Yuki nije znao oponaša li emocije – ili ih doista osjeća.

Prvi put kad je Kaito upotrijebio svoju moć, nije to učinio namjerno. Dogodilo se u tučnjavi poslije nastave – stjeran iza školske dvorane, stisnutih šaka, ubrzanog srca. Baš kad je stariji učenik jurnuo na njega, iz asfalta je odskočila vitica sjene i odbacila napadača. Kaito se ukočio, zureći u svoje ruke, sada obavijene blagim crnim dimom. Te noći, u sobi, sjene su opet zatreperile – reagirajući na njegov strah, zatim na misli. Nešto se u njemu probudilo. Ali nije bio jedini koji je to primijetio. S druge strane ulice jedna zakukuljena figura promatrala je, pa nestala u mraku.

Mira je obrisala paru s kupaonskog ogledala i ukočila se. Njezin odraz se smiješio – ali ona nije. Ustuknula je. Slika je zakoračila naprijed. Zatim je prošaptala njezino ime. Ogledalo je bilo krivo – tjednima je bilo krivo. Čudne stvari događale su se oko njega: treperava svjetla, nestale fotografije, snovi koji su se prelijevali u stvarnost. Baka ju je upozorila da ga nikad ne otkriva noću. Sad je bilo prekasno. Odraz je pritisnuo ruku uz staklo. „Ti ne pripadaš ovdje”, rekla je blago. „Pusti me van.” Mira je potrčala – ali ogledalo je ostalo osvijetljeno iza nje, blago sjajeći u mraku.

Izgubljena i promočena od kiše, Hana je zalutala u maglovinu šumsku čistinu – i zastala. Iznad obraslog kamenja lebdjela je figura sjajne bijele kose i očiju poput zvijezda. Nagnula je glavu. „Ti nisi odavde”, rekla je blago. Hana je pokušala ustuknuti, ali se oko gležnja blago omotala loza – topla, ne stegnuta. Duh joj je ispričao o zaboravljenom paktu, o ljudima koji su nekoć čuvali šumu i o nečemu što se budi duboko pod zemljom. „Čula si drveće”, rekao je. „Zato si me pronašla.” Hana je pogledala oko sebe; šuma je odjednom postala glasnija, živa i promatrajuća.

Lira je savršenim tajmingom infiltrirala palaču. Jedna noć. Jedan nož. Princ je bio točno ondje gdje je informacija govorila da će biti – sam u ružinom vrtu, tiho pjevušeći staru narodnu pjesmu. Prikrala se iza njega, nečujna. Tada se okrenuo, pogledao je ravno u oči i nasmiješio se. „Ako su poslali tebe”, rekao je, „onda se baš boje mene.” Oklijevala je. Nije pobjegao. „Hoćeš čaj prije nego me ubiješ?” upitao je, pokazujući na mali stolić pod lukom. U tom trenutku nož je djelovao teži nego ikad. Lira više nije bila sigurna je li iznevjerila misiju – ili se ona upravo promijenila.